Godina je 1973. U studio Jugoslovenske Radio Televizije (JRT) ulazi omanji, brz, pomalo nervozan, atletski građen tip sa zulufima, karakterističnim za Balkan tog perioda. Posle par reči razmenjenih sa organizatorima i najave čuvene Milene Dravić, izlazi na pozornicu na kojoj ga čekaju Dragan Nikolić, Marko Marković i Dragan Nikitović.
Marijan Beneš, bokser. Šampion Jugoslavije, šampion Evrope. Najopasniji čovek u državi. Pesnice od čelika, volja od čelika, oči od čelika.
Crnim, prodornim pogledom meri prelepu Milenu, dok joj recituje pesmu. Pesmu koju je sam napisao, jednu od mnogih u koje je utkao svoju prelepu balkansku dušu. Donose mu flautu, daje mu je u ruke Dragan Nikolić. Uzima je i svira rutinski neku laganu melodiju, u izvedbi koje se ne bi postideo ni majstor na ovom instrumentu. Publika je uzbuđena, kao i cela jugoslovenska nacija, koja gleda oduševljeno. Ponosni su na svog šampiona. Ponosni su na svoju državu, u kojoj bokserski šampioni šarmiraju, pišu divne pesme i sviraju flautu.
Nekih 43 godine kasnije, vremena su se promenila. Sad imamo 6 ili 7 država, možda i celih 8, ko kako broji, bokseri nam nisu više u svetskom vrhu, daleko smo od toga, a pesme pišu samo “luzeri”. Naravno, u “pesme” ne ubrajamo ovo đubre koje nam kvari decu već četvrt veka. Nakon 43 godine, “opasni momci” ne pišu pesme, nego ubijaju, siluju, ucenjuju, iznuđuju… Neki uđu i u poneki rijaliti.
A svi ti “opasni momci” usrali bi se u gaće, bukvalno, kada bi stali na crtu Marijanu Benešu, na “ferku”. Svi Zemunci, Šijani, Arkani, Kristijani, Giške… Tri klase je to ispod Marijana, kad je reč o umeću borbe. Deset klasa ispod kad je reč o čojstvu.
Marijan neće. Voli svoju Banjaluku, voli svoju zemlju. Tamo napolju bokseri ne sviraju flautu i ne pišu pesme. Tamo su roba, mašine za pravljenje para. Čovek iz Jugoslavije to ne razume. On razume život, drugove, kafanu… Ne razume prodaju duše.
Srčanost u ringu ga, međutim, košta mnogo. Ne zna nazad, naleće na pesnice. Oko mu je teško povređeno, stradalo je. Ide na operaciju. Ne vidi, a opet boksuje. Poluslep.
Posle par godina, ponovo isti protivnik, Tores, koji mu je teško povredio oko. Opet ga udara palcem, u isto oko. Marijan je izgubio vid u ringu, u šestoj rundi. Izgubio je oko, zauvek. Ali morao je da dobije ovaj meč. U paklenom bolu, izubijao je protivnika i pobedio.
Krio je od sveta da ne vidi na jedno oko. Borio se i dalje, vešto je krio svoj nedostatak. Lomio je 26 kostiju u ringu. Od udaraca su mu uništene glasne žice.
Ali to je bilo ništa u poređenju sa paklom koji ga je čekao van ringa.
– Ja sam Hrvat, i Bosanac, i Srbin – govorio je Beneš.
Došao je rat, i prodali su ga, uništili su ga Srbi, Bosanci i Hrvati. Sve bivši Jugosloveni, koji su se preko noći pretvorili u ove koje smo pomenuli.
Marijan je ostao Jugosloven, zato je i najebao.
– Ja sam čovekoljubac, volim ljude. Nacionalnost me ne interesuje – govorio je Marijan i pisao sebi presudu koja ga je čekala u vremenu ludila.
Za Hrvate je postao “četnik”, za Srbe je bio “ustaša”. Vodili su ga da kopa rovove za vojsku republike Srpske, posle su ga odveli u logor.
Proteran je iz Banjaluke, svog grada, jer nije bio Srbin.
Ivicu, rođenog brata kojeg je voleo više od sebe, ubili su mu 1992. godine.
Telo Ivice Beneša nikada nije pronađeno.
Braća Antun Beneš i Josip Beneš umiru od tuge za bratom Ivicom.
Kakve zveri ubijaju druge zato što su druge vere, ili zato što nemaju veru?
Ostao je samo brat Marijan, slep, nem i tužan dokle pogled jednog oka seže.
– Ja sve velike Srbe i velike Hrvate nazivam fašistima – govorio je posle Beneš.
Zaradio je u karijeri 6 miliona maraka. Sve je potrošio. Na gluposti, na pametne stvari, ali najviše pomažući drugima. Sve je potrošio. Kad je ostao bez para, niko nije hteo da mu pomogne. Jer kome treba slepi i nemi bokser koji svira flautu i piše pesme?
Jednom se u svom kafiću u Banjaluci potukao 12 puta za jedan dan. Dolazili su Bosanci da se biju jer Bosanci su Bosanci. Naravno, dobijali su uredno po tintari. Nije prvak Evrope šala. A posle zajedno na pivo.
– Upoznao sam Tita. I ponosam sam na to – govori.
Kad su ga predstavili Josipu Brozu, maršal je rekao: “A ti si onaj mali što onako opasno bije?”
Beneš, mangup, mu je uzvratio: “Niste ni vi, druže Tito, mnogo viši.”
A Tito da umre od smeha.
– Niko nije jeo iz kante za smeće dok je Tito bio živ. Svi su imali platu – i radnik i rudar i čistač ulica i lekar. Sada gospoda jedu iz kante za smeće – i u Zagrebu i u Beogradu i po Banjoj Luci – pričao je Beneš 2004. godine.
Napisao je i pesmu, da poruči nešto svima koji danas pljuju Tita. Evo:
Ne psuj mi Tita
Ne psuj mi Tita i njegovo vreme,
Ne krivi njega za svoje probleme,
Za težak život danas najmanje je kriv,
Drukčije bi bilo da je stari živ.
Ne psuj mi Tita ni njegovo vreme,
Ne krivi njega što je proklijalo seme
mržnje skrivene u srcima fašista
skriveno pod maskama i nekih komunista.
Ne psuj mi Tita i njegovo vreme,
Ne krivi njega što nisi izdržao breme
Što je sve narode spajalo u srodstvo
i sam si ga nazivao bratstvo i jedinstvo.
Ne psuj mi Tita i njegovo vreme,
Osmehom je mogao planinu da pokrene!
Nikada se, druže, neće živjet bolje
Kad Tita spomeneš, skini kapu dolje!
Pitali su ga, u Tuzli, da li je Bosanac ili i dalje Jugosloven. Rekao je “ono što sam uvek bio – mali Titov pionir”.
– Pošten čovek se kune jednom za jednu stvar. Bio sam i ostao pošten. Zakleo sam se Titu da ću čuvati bratstvo i jedinstvo, a što sam mislio u to vrijeme mislim i danas – govori Beneš.