Anmol Rodrigez je obeležena za ceo život kada je imala samo dva meseca. Dok ju je majka držala u krilu, otac ih je obe polio kiselinom. Majku je ubio, a devojčicu unkazio.
Dvadeset tri godine kasnije Anmal ne samo da je prebrodila psihičke probleme, već je postala i inspiracija mnogim ženama slične sudbine.
Živi u Mumbaju, u zapadnoj Indiji, gde prikuplja sredstva za rekonstruktivnu hirurgiju i vodi Fondaciju za žrtve napada kiselinom “Sahas”, koja je do sada posredovala u zapošljavanju 20 žrtava i organizovanju raskošne svadbe za njenu prijateljicu.
– Volim svoj život onakav kakav je. Nijednom nisam osetila da se razlikujem. Možda je to zato što, od kada znam za sebe, imam samo jedno oko i naboranu opečenu kožu – kaže ona.
Anmol kaže da joj je činjenica da je prihvatila sebe pomogla da sačuva nadu i samoupouzdanje.
Kada joj je majka umrla, pet dugih godina lečila se u bolnici, a lekari i sestre su brinuli o troškovima.
– Kada mi se stanje malo popravilo, dali su me u sirotište, gde su mi pružali samo ljubav i razumevanje – kaže ona.
Mada priznaje da je drugu decu u početku plašio njen izgled, kaže da su je vremenom potpuno prihvatila i da je stekla brojne drugove.
Život izvan sirotišta ipak je bio težak.
Anmol je bila odličan student, ali je ručala sama i nije imala s kim da priča.
– Devojkama je bilo čudno što volim modu i pratim trendove. Zurile su u mene i pitale se šta se desilo s mojim licem – kaže ona.
Pošto je pre dve godine završila koledž, napustila je sirotište i iznajmila stan.
Ideje za scenografiju šou-programa donose joj zaradu od 130 evra mesečno – deo tog novca troši na garderobu, a ostatak ulaže u fondaciju.
Sarađuje s drugim ženama liderima kompanija i političarima kako bi zaposlila žene koje su doživele sličnu sudbinu kao i ona.
Volela bi da postane model, a već je dobila ponudu od dva kreatora da reklamira njihov nakit na Instagramu.
– Nadam se da ću inspirisati druge žene žrtve napada kiselinom da ne sakrivaju lice pod velom, već da veruju u sebe i ponosno koračaju kroz život. Kiselina može da promeni našu spoljašnjost, ali ne i našu dušu. Iznutra smo i dalje iste osobe i treba da prihvatimo sebe onakve kakve jesmo i živimo srećno – kaže ona.