Pitate li se nekada gdje je nestao Adnan Zahirović? Za vrijeme ere Safeta Sušića je bio standardni reprezentativac Bosne i Hercegovine, dao je veliki doprinos u historijskom pohodu Zmajeva na Svjetsko prvenstvo, ali danas se njegovo ime gotovo i ne spominje.
Za Adnana će svi bivši saigrači i treneri reći kako je vrhunski profesionalac, ozbiljan, predan, bez ekscesa. Ipak, loše odluke utjecale su na to da u međuvremenu nestane sa scene i da u 30. godini igra amaterski nogomet u Njemačkoj. Za Milan, ali iz Heidenheima.
Po kvalitetu i bogatom CV-u mogao je Zahirović igrati na daleko većem nivou, međutim želja mu je da se nakon karijere ‘ugnijezdi’ u Njemačkoj, gdje je uporedo već počeo da se bavi menadžersko-skautskim poslom. Partner je sa Halilom Hajtićem koji je u prošlosti važio za veliku nadu Stuttgarta i Kaiserslauterna.
“Bilo je ponuda, naročito iz Premijer lige, ali planovi su mi takvi da nakon karijere želim ostati živjeti u Njemačkoj. Zato mi je najzgodnije bilo da dođem igrati prvo u Neresheim, pa u Milan Heidenheim. Nekome je to možda čudan potez, pogotovo zbog prošlosti, ali iskreno zasitio sam se svega toga. Promijenio sam kroz karijeru dosta država, klubova…, odlučio sam da mislim malo dugoročnije i zato je pala odluka na Njemačku o kojoj ima dosta prijatelja. Svidio mi se ovaj stil života još dok sam igrao za Bochum”, priča Adnan Zahirović na samom početku razgovora za portal Reprezentacija.ba.
I, kakav je amaterski nogomet u Njemačkoj?
“Velika je razlika u kvaliteti, to je normalno, ali opet nije ni za potcijeniti. Znate, ovdje ima dosta momaka koji su imali kapaciteta da igraju na daleko većem nivou, no odustali su od toga jer imaju svoje biznise i poslove. Ja sam zadovoljan. Iako je običaj da se trenira dva puta sedmično, radi sebe odem gotovo svaki dan, navikao sam tako.”
Nogomet danas nije jedino ono čime se bavite. Zar ne?
“Drugačije je kad ti je nogomet samo posao. Sada sam odlučio i da uplovim u menadžerske vode, radim zajedno sa Halilom Hajtićem u agenciji i za sada nam ide prilično dobro. Također, uporedo studiram na Fakultetu za tjelesni odgoj i sport u Tuzli za trenera, pa nije nemoguće i da se u godinama koje dolaze ubacim i u te vode. Život je nepredvidiv. Barem sam ja to osjetio na svojoj koži.”
Do jučer ste čuvali Cristiana Ronalda, a danas, znači, učite za ispite.
“Predavanja su ‘onlajn’, napravljena je takva platforma za nas sportiste u inostranstvu i ide dobro. Spremam se baš za ispite, bliži se taj ispitni rok. Jesam li štreber? Tu i tamo, haha”.
Kada smo već pomenuli Cristiana Ronalda, ispituju li vas u Njemačkoj o duelima s njim?
“Ah, to je standardno pitanje gdje god da idem. Kada neko ukuca moje ime na Googleu, obično ta zajednička fotografija se prva prikaže i onda idu pitanja: ‘Kakav je, može li se zaustaviti, je li arogantan…?’. To su bile dobre godine i veliko iskustvo.”
Dok sa sjetom pričate o tim danima, nemoguće je a da se ne zapitamo šta se desilo da karijera krene silaznom putanjom.
“Ja bih rekao da je bilo dosta nesreće, neke odluke nisam donosio u pravom trenutku, a bilo je možda i nesposobnosti od strane agenata. Sada kada se i ja bavim tim poslom nastojim da ne radim ono što su meni radili. Ali, ne žalim. Imao sam dobru karijeru, igrao sam za dobre klubove i, što je najvažnije, upoznao mnogo ljudi. Kada sam počinjao igrati u Zenici bilo je i talentovanije djece od mene. Ja sam radnom etikom uspio da izađem iz tih bh. okvira i doguram do reprezentacije.”
Je li vam teško palo što niste išli na Svjetsko prvenstvo?
“Kome ne bi? Odigrao sam osam od deset utakmica u kvalifikacijama i normalno da mi je bilo krivo, ali bilo-prošlo. Sretan sam i ponosan što sam uopšte bio dio reprezentacije i te generacije koja je ostvarila historijski uspjeh. To je bila skupina sjajnih igrača i ljudi. I danas se čujem sa dosta njih, razmijenimo poruke s vremena na vrijeme…”
Nakon nekoliko inostranih epizoda bili ste se vratili u BiH. Najprije u Željezničar.
“Meni je bilo super u Željezničaru, imali smo stvarno dobru ekipu na čelu sa trenerom Edisom Mulalićem. Žao mi je jedino što nije bilo dovoljno strpljenja. Mi smo na polusezoni bili u donjem dijelu tabele, onda smo se pojačali i već se očekivalo da po svaku cijenu moramo izboriti plasman u Evropu. A zaostatak je bio veliki… Da je ta ekipa ostala na okupu još jednu godinu s Mulalićem na klupi, uvjeren sam da bismo sljedeće godine bili prvaci.”
Gdje ste kao nogometaš najviše uživali?
“Što se tiče profesionalnog i privatnog života, najljepše mi je bilo u Njemačkoj. Njihov nogomet je nivo iznad ostalih liga u kojima sam bio. Tu sam se baš osjećao kao igrač, sve je bilo pod konac, na vrijeme… To mi se svidjelo i zato želim da tu živim i nakon karijere.”
Za kraj, kako gledate na stanje u sadašnjoj reprezentaciji BiH?
“Pratio sam ove utakmice i žao mi je, naravno, što se nismo plasirali na to Evropsko prvenstvo. I dalje sam veliki navijač. Bilo je neminovno da dođe ta smjena generacija i zato treba malo imati strpljenja, treba se posložiti sve to. Ja kada sam počinjao igrati za reprezentaciju imao sam sreću da tu budu igrači koji su već iza sebe imali 10, 20 ili 30 nastupa, a sada imate njih nekoliko kojima je ovo prvi ciklus. To je skroz druga priča. Dakle, samo vremena. Kvaliteta sigurno ima”, zaključio je Zahirović na kraju razgovora za Reprezentacija.ba.
