Ona ne pomera noge, niti oseća bilo šta ispod nivoa pupka
Marina Minić (31) iz Koteža je povređena 28. februara 2018. godine kada je u nju pucano iz vatrenog oružja. U nju je pucao njen bivši dečko. Jedan od metaka je ušao u kičmeni kanal i u toj meri oštetio kičmenu moždinu da je ona sada vezana za invalidska kolica. Operisana je u Urgentnom centru Beograda, pa je prebačena u Kliniku za rehabilitaciju Dr. Miroslav Zotović, gde je posle mnogo meseci napornih vežbi osposobljena za život u kolicima. Ali ona ne pomera noge, niti oseća bilo šta ispod nivoa pupka. Međutim, kako je ranije objavljivano, to se može promeniti. Lekari jedne klinike na Tajlandu vrše zahvat kojim ugrađuju aparat u kičmeni kanal koji prenosi električne impulse preko povređenog dela kičmene moždine, to jest prave mehanički bajpas. To je, u kombinaciji sa matičnim ćelijama, vrlo obećavajući put kojim će Marina ponovo da korača uz malo podrške i dobre volje dobrih ljudi. Marini su potrebna novčana sredstva za operaciju kičme, tretmane matičnim ćelijama, putne troškove, lekove, suplemente, medicinski potrošni materijal, invalidska kolica, za ortoze za stopala, kao i za rehabilitaciju u banjskim uslovima.
Za taj zahvat potrebno je mnogo novca, a akciji prikupljanja sredstava priključili su se mnogi ljudi dobre volje.
Ova mlada devojka na svm Fejsbuk profilu napisala je da joj je mnogo pomogao i mladić kog svi znamo sa malih ekrana.
– Drage komšije, želim jednu lepu vest (u moru loših ovih dana) da podelim sa Vama.
Viktor Savić, naš poznati glumac i sugrađanin, čovek koji je podržao našu akciju “Pevajmo od muke”, a pre svega dobar čovek, je podržao i mene u mojoj ličnoj borbi, koja je svima Vama poznata.
– Naime, on je sa grupom svojih kolega i prijatelja, uplatio na moj račun u Budi human fondaciji pozamašnu svotu novca i tako mi pomogao da napravim korak dalje na putu ka mom cilju – operacija kičme na Tajlandu..
Nemam dovoljno reči hvale za Viktora i njegove prijatelje… Svima im želim sve naj naj najbolje!! – napisala je ona.
NIKO nema pravo da službene automobile koristi u privatne svrhe, poručio je gradonačelnik Banjaluke Draško Stanivuković.
On je na svom Fejsbuk profilu objavio fotografiju sa ključevima službenih vozila grada, navodeći da su na njegov zahtev svi u 16 časova vraćeni u prostorije Kabineta gradonačelnika.
– Niko više nema pravo da službene automobile koristi u privatne svrhe kao što je to do sada bio slučaj. Preko 70% službenih automobila godinama nije bilo na parkingu ispred Gradske uprave, nakon radnog vremena.
Donećemo Odluku da svi službeni automobili moraju biti obeleženi i ona je spremna, a spreman je i novi Pravilnik o upotrebi ovih vozila – poručio je Stanivuković.
Dodao je da se među ključevima nalaze automobili u vrednosti od preko 100.000 maraka, koje će prodati.
– Za građane Banje Luke postoje prioritetnije stvari. Rasipničkom ponašanju moramo stati u kraj, a ovo je samo prvi korak u tom naumu, večeras donosimo još niz odluka – napisao je Stanivuković.
MARIJA Ramadanovski, ćerka Džeja Ramadanoviskog koji je preminuo 6. decembra, odlučila je da uradi veliku stvar za svog preminulog oca.
Naime, 20 dana nakon njegove smrti, Marija je rešila da otpeva njegovu čuvenu pesmu “Teško je živeti”, koju je pre samo mesec dana izvodila sa njim.
Ona je mnoge je dotakla svojom emocijom u glasu na snimanju jednog televizijskog programa posvećenog njenom ocu, a sada je priznala da joj to nije ni malo lako palo.
Podsetimo, Džej Ramadanovski preminuo je 6. decembra u 57. godini usled posledica srčanog udara. Folker je sahranjen 11. decembra u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu. Iza sebe je ostavio je ostavio bivšu suprugu Nadu i ćerke Mariju i Anu, kao i mnogobrojne hitove.
– Smogla sam snage da otpevam tu pesmu “Teško je živeti” koju sam pevala pre samo mesec dana sa tatom u emisiji, a sad je pevam za njegovu dušu u emisiji posvećenoj zapravo njemu. Šta sve čoveka zadesi u životu, a da toga nije ni svestan – napisala je Marija na svom Instagramu.
Podsetimo, Džej Ramadanovski preminuo je 6. decembra u 57. godini usled posledica srčanog udara.
DVOJICA tinejdžera izgubila su život u saobraćajnoj nesreći na putu Dobrosin – Lučane u blizini Bujanovcu u petak oko 22 sata, potvrđeno je Novostima u vranjskoj Policijskoj upravi.
Do nesreće je došlo kada je automobil marke “ford fokus”, u kojem je bilo šestoro osoba, starosti od 14 do 17 godina, bujanovačkih registarskih oznaka sleteo sa puta i prevrnuo se. Uviđaj je rađen po nalogu Višeg javnog tužilaštva.
Kako je za Novosti potvrrdila viši javni tužilac Danijela Trajković poginuli su maloletnnici S. B. (17 ) i B. R. (14). Mlađi maloletnik bio je za volanom.
Prvi rezultati istrage pokazuju da je sada pokojni B.R. izgubio kontrolu nad vozilom i isto je sletelo sa puta.
U nesreći su teško povređena još četiri maloletnika S.E. S.A., B.F. i J .E. svi iz sela Lučane koji su zbog težina povreda transportovani na lečenje u niški klinički centar.
Nemanja A. (18) ubijen je jutros oko 6.40 sati u tuči u kojoj je učestvovalo više mladića u selu Zaplanjska Toponica u opštini Gadžin Han, dok je mladić M.A. (18) koji se sumnjiči da mu je naneo fatalne povrede zadobio telesne povrede.
Ubijeni mladić je zadobio nekoliko ubodnih rana sa leđa nožem u srce, i preminuo je na putu do bolnice, dok je povređenom M.T. ukazana pomoć i on je prebačen u KC u Nišu.
Prema nezvaničnim informacijama, sa preminulim mladićem nalazila se i njegova maloletna devojak, koja je takođe povređena.
Sumnja se da su povod za tuču raniji neraščišćeni odnosu dvojice mladića koji su se, nezvanično, zavadili i sinoć.
Policija je na licu mesta i obavlja uviđaj, a pokrenuta je i istraga.
Olivera Simić iz Novog Pazara zbog NATO bombi pre 20 godina izgubila je supruga Vladana i dvogodišnjeg sina Marka, a Marija Tošović iz Merdara jedanaestomesečnu ćerkicu Bojanu i muža Božina. I Marija i Olivera bile su trudne kada su ih zadesili najgori dani koje su ikada doživele, a oba oca poginula su grleći decu i pokušavajući da ih telima zaštite.
– Oko 23.30 sati počele su bombe da padaju nedaleko od naše kuće. Zavili smo Bojanu u ćebe, ona je tada imala 11 meseci, i spustili se u podrum. Zaboravili smo flašicu sa mlekom, pa suprug se vratio do kuće. Kada je stigao ponovo u podrum uzeo je Bojanu u naručje. Ja sam čučnula pored njih i kada je bomba udarila u temelj od kuće, sve nas je zatrpala zemljom. Od silne udarca usta su mi bila puna krvi – priseća se danas Marija Tošović, koja je tada bila u sedmom mesecu trudnoće.
Marija Tošović sa ćerkom Anđelikom
Iako je njen suprug Božina bio zatrpan zemljom i ranjen, dozivao je suprugu Mariju, govoreći joj da se ne plaši.
– Čula sam da me neko zove, to je bio moj suprug, on je isto bio zatrpan zemljom. Bio je ranjen, ali u svesnom stanju, pričao je. Nakon toga stigli su moj otac i brat, koji su rukama pokušavali da nas izvuku iz zemlje. Bombe su padale celu noć – priča Marija o toj strašnoj noći uoči Uskrsa 1999. godine.
Bojana Tošović
Spasioci su, kaže Marija, prvo rukama izvukli njenog supruga Božinu:
– Moj tata je tada jedini video da se Bojana, moja beba, ugušila. Ujutru sam saznala da mi je beba mrtva, a suprug podlegao povredama zbog unutrašnjeg krvarenja.
Trudna krenula da ih traži, ali ju je kod kuće čekala tragična vest
Sličnu tragičnu sudbinu doživela je i Olivera Simić.
– Bila sam u devetom mesecu trudnoće kada su mi NATO bombe ubile dvogodišnjeg sina i supruga, kaže za Kurir Olivera Simić – čiji je dvogodišnji sin Marko poginuo u zagrljaju oca Vladana pre 20 godina u prodavnici auto-delova u prizemlju stambene zgrade u Novom Pazaru.
Olivera je tog nesrećnog 31. maja 1999. godine imala 24 godine.
– Bila sam u porodičnoj kući, a njih dvojica su otišli do naše radnje da nešto uzmu. Suprug je bio mobilisan, preko noći je bio u kasarni, a ujutru bi dolazio na nekoliko sati da bude s nama. Kada sam oko pola dva čula bombe, pokušala sam da dobijem supruga na mobilni, ali mi nije odgovarao. Vođena nekim instinktom, u devetom mesecu trudnoće krenula sam pešice ka toj radnji. Na pola puta sam srela devera koji mi je rekao da se vratim kući, ali nije ništa hteo ništa da mi kaže, pa sam pomislila da su naši dobro – priseća se Olivera, koja danas živi u Novom Sadu sa ćerkom Anom, koja tamo studira.
Vratila se, a u kući ju je sačekalo dosta rođaka.
– Bili su uplakani, ali mi niko ništa nije govorio. Uporno sam ponavljala pitanje gde su Marko i Vladan dok mi svekar nije rekao šta se dogodilo. Sećam se da je došao moj ginekolog i od tog trenutka do porođaja, 17. juna, bila sam pod injekcijama. Posle porođaja shvatila sam da moram da živim zbog ćerke. Ona je rođena iz jedne velike ljubavi i od tada sam život posvetila njoj – priča kroz suze Olivera.
Mali Marko je 19. maja 1999. godine, 13 dana pre pogibije, proslavio drugi rođendan, ali majka Olivera nije imala snage da priča o tim srećnim danima.
NATO bomba koja je 31. maja 1999. tačno u 13.25 pogodila stambenu zgradu u centru Novog Pazara, mesaru i prodavnicu auto-delova u prizemlju, usmrtila je 11 Novopazaraca, dok je 12 povređeno. Najmlađa žrtva tog dana bio je mali Marko Simić.
Stric gledao kako ih izvlače iz ruševina
Kada su NATO bombe pogodile zgradu i prodavnicu auto-delova koju su Vladan i njegov brat Dejan držali, Dejan je bio u magacinu na drugom kraju grada.
– Čim je pala prva bomba, rekao sam radniku: “Idemo da pomognemo ljudima”, ne znajući da je naša prodavnica pogođena i da su Vladan i Marko bili unutra. Ispred prodavnice sam video Vladanov auto i dečji bicikl pozadi u kolima – priseća se Dejan Simić, stric malog Marka.
Marko Simić
Ušao je u radnju i počeo da pretura po ruševinama.
– Stigli su i vatrogasci. Rasklonili su tezge i nisu nikoga našli. Pitali su gde dalje da traže, pa sam ih uputio u kancelariju, koja je bila s druge strane prodavnice. Bomba je baš s te strane pala i odnela sva tri zida zgrade gde se Vladan bio sakrio s Markom – kaže Dejan.
Ne seća se ko ga je izveo napolje odakle je posmatrao kako spasioci iz ruševina izvlače žrtve.
– U bolnici mi nisu dali da uđem, već mi je jedan prijatelj rekao da je Vladanu jedna ruka bila otkinuta, a da je drugom čvrsto držao Marka. Od tog dana otac i majka više nisu ni živeli, samo su disali. Televizor nije upaljen za očeva života, a umro je 2013 – drhtavim glasom priča Dejan.
On je prethodnih dana, uz pomoć nekoliko ljudi, pomogao onima kojima je bilo najteže
Stanovnici Pančeva i okoline (oko 100.000 ljudi) ostali su u petak bez vode, i to dva sata pre najavljenog termina. Pančevci su nekako uspeli da obezbede zalihe, ali je, nažalost, bilo i starih i bolesnih građana koji sami nisu mogli do vode neophodne za najosnovnije potrebe.
Ipak, njima je u pomoć pritekao Miša Sekulić, mladić iz Pančeva, koji je za ove ljude heroj, jer je organizovao akciju sa ciljem da se bolesnima što pre obezbede zalihe vode.
On je prethodnih dana, uz pomoć nekoliko ljudi, pomogao onima kojima je bilo najteže.
– U Banatskom Brestovcu smo obezbedili zalihe vode ženi koja je bolesna i nepokretna i ne može da ode do cisterne, niti je mogla juče da obezbedi rezerve vode. Uspeli smo baki da pomognemo kratkoročno, ali imam planove da joj pomognem dugoročno. To je bio najteži slučaj na koji smo naišli. Nekoliko sati nakon akcije, i dalje sam bio potresen. Ona živi sama u oronuloj kući. Nema struju, grejanje, niti minimalne uslove za normalan život – kaže Miša.
Dodaje da će se postarati da nepokretnoj starici u nekoj od narednih akcija obezbedi bolje uslove.
– Treba da joj se uvede struja, grejanje, da joj se popravi kuća, obezbedi nega – navodi mladić.
Priča i da želi da pomogne što većem broju ljudi.
– Nažalost, velikom broju ljudi koji imaju ozbiljne zdravstvene probleme je potrebna naša pomoć. Mislim da je za ovu radnju dovoljna samo volja da se pomogne drugim ljudima kojima su u ozbiljnim zdravstvenim i finansijskim problemima – ističe sagovornik.
Ovaj mladić kaže i da je svojim primerom želeo da podstakne i druge da preduzmu iste mere, odnosno pomognu onima koji su, nažalost, bolesni.
Miša Sekulić je, inače, od 2011. godine član Rotarakt kluba u Pančevu i od tad pomaže onima kojima je pomoć preko potrebna.
– Smatram da je pomaganje drugim ljudima normalna stvar i da nije potrebna nikakva ideja osim da čovek poseduje volju – poručuje ovaj mladić.